Kvaka 26

Ne radi nam komp na poslu, pa se sjetih svoje stare ljubavi... ovog bloga.

Hmmm, ovaj blog je bio moj bijeg iz surove Vukojebinske stvarnosti... popodne kad nisam imala kamo ni s kim ni što.

I onda se sve kao promijenilo. Dođoh živjeti u Zagrebiju, dođoh raditi i biti konačno sretna.

Al ne bi ja bila ja da se nemam na šta žaliti.

Sad radim od jutra do doslovno mraka... jedina svjetla grada što vidim je vozeći se preko Vukovarske, a jedino što vidim od Zagreba je pogled na vrt s balkona.

I eto mi promjene. Jedina promjena je zapravo ta što na ovom novom poslu radim ko majmun (isprika svim majmunima i onima koji se tako osjećaju) al za istu plaću. Dobro... sličnu.... malo veću nego u Vukojebini.... al malo....

Eto... od Vukojebine u Vukovarsku.... moj životni put... kad spojiš to dvoje dobiješ duplo V iliti W i dodaš još C (cesta=životni put, op. a) i postane sve jasno..... život je sranje.

Tko je pratio sagu, shvatit će.

Možda mi ovo neće biti najpametniji potez u životu, al jebat ga, kad sam vam obećala.

Dakle, istina koju ste dugo čekali.........

Vukojebina= Garešnica

Ovo moram objavit na brzinu dok je još sviježe! Naime, listam blogove, a starci gledaju U sridu. Mamić pametuje. On se nešto pjeni i u žaru borbe izjavi:

Nemojmo tako ljudi, bog nam je dao dvije ruke, dvije noge, dvije glave...

Ma bravo Mamiću!

Možda je on to mislio na muškarce... a možda se samo gadno sjebo.

Dodatak unosa-novi srač Mamića:

Upravo je rekao da on nebi imao ništa protiv da ovom narodu pjeva Frank Sinatra.

 A zlato malo, pa on više nije živ! E Mamiću, Mamiću, šta ti to treba?!

Moram obavijestiti Vas, svekoliko pučanstvo bloga da je saga sa Vukojebinom završena. Danas sam dala otkaz. I bilo je to iznenađujuće lagano i izlječujuće iskustvo. Došla sam kod šefa, objasnila mu kako plaća koju primam ne podmiruje ni troškove koje sam obavezna platiti da radim tamo, znači stanarina, režije, benzin... Bio je suosjećajan i pun razumijevanja, čak do te mjere da mi se ispričavao zbog toga. Pitao me da li sam imala još kakvih problema na poslu. Naravno da sam morala spomenuti svoju šeficu koja mi nije davala posla pa sam većinu radnog vremena provela sjedeći i gledajući u prazno. Rekao je da sam mu trebala to i prije reći, što ima pravo, ali teško je reći takvo nešto kad radiš s tom šeficom u uredu 8 sati na dan i ako ona sazna da sam se žalila na nju, to  može biti dvosjekli mač. Pitao me za planove dalje, ponudio mi pozitivnu preporuku generalnog direktora i njega, ako mi zatreba, rukovao se samnom. I vidjelo se da mu je žao, ali da razumije.

Šeficu nisam ni pozdravila. Ko ju jebe. Uostalom, sad je sretna, jer joj je i bio plan da me se riješi da ne bi ja slučajno jednom u budućnosti zasjela na njeno dragocjeno radno mjesto. Ma nek joj bude. A neka si i misli da sam ja bezobrazna što ju nisam pozdravila. Kao prvo- ni ja nemam lijepo mišljenje o njoj, a kao drugo- ko ju jebe! Ah da.... nitko J

Obećala sam da ću kad riješim otkaz priznati koje je pravo ime Vukojebine, ali pričekat ćete to još malo dok ne dobijem papire da je sve sređeno oko otkaza. Kad ste čekali do sad, šta je još par dana? J

Konačno sam shvatila svoje poslanje na ovome svijetu! Ali naravno, prvo moram navesti očite dokaze koji su mi raskrinkali tu misteriju mog postojanja.

Dokaz prvi: Bila sam kod zubara prije par dana, nakon dugog perioda apstinencije- točnije: zadnji put bijah kod takve vrste doktora još u osnovnoj školi. Pomislila sam da je došlo vrijeme za ponovni susret nakon cca 12 godina. Al zubarka odbrusila- ajd doma, nemam ja tu šta gledat, svi su ti zubi zdravi! Znam da sam možda jedina jedinka na svijetu ovom koja sa 26 godina nema ni jedan pokvaren zub i ni jednu plombu. Kuc-kuc u drvo.

Zašto je ovo dokaz prvi: zato što piloti i ostala družbad koja leti treba imat zdrave zube.

Dokaz drugi: Jučer mi palo na pamet da bi mogla tati skuhat griz. On to jako voli, a moja mama rijetko kad mu skuha tu miljenu polsasticu. Htjedoh ga iznenadit nakon dugo vremena. Uskoro se on digao uspravio iz svoje omiljene vodoravne poze ispred tva i krenuo u kuhinju s namjerom- da si skuha griz! A ja ga već kuham

Zašto je ovo dokaz drugi: Zato što imam telepatske sposobnosti.

Dokaz treći: krenula ja opet sinoć u kuhinju složit cedevitu. Ulaskom u kuhinju pogled mi padne na bananu. Stvarno rijetko kad se sjetim papat voće. Kažem mami- Oćeš pol babane? Ona vrisne da je baš u taj čas htjela mi reći da nam donesem svakoj pol babane.

Zašto je ovo dokaz treći: Opet moja telepatska sposobnost.

Dokaz četvrti: Vjerujem u vanzemaljce

Tako sam ja zaključila na temelju ovih nepospornih dokaza da sam predodređena da kad vanzemaljci obznane zemljanima svoje postojanje, ja ću biti ili ambasador ili putnik kojeg će uzeti sa sobom na svoju planetu.

Trebam hitno lječenje! Može i neka teška droga za brisanje pamćenja. Sve može!

Svi znate priču o Vukojebini. Znam da sam već dosadna....ali ne mogu si pomoć. Nepresušan je izvor idiotizma i mojeg čuđenja.

Naime, Vukojebina je geografski smještena u jednoj kotlini, udolini. Jednoj rupi (možda je po Vukojebini nastala ona stara narodna – zadnja rupa na svirali). U toj zadnjoj rupi na svirali, pošto je udubljena u zemljinoj površini, skuplja se magla. U Vukojebini je magla cijele godine, bilo ljeto, zima, tamo je magla. I sivo je, što je normalno, zbog magle, jel. Ponekad sam pomišljala da su iznad stalno jedni te isti oblaci, da se od tamo ne miču. Dobro, nije to moguće, al čovjek se zapita.

Postoji još jedan problem tog mjesta. Osobno mislim da je to najgori problem koji se može desiti jednom naselju u kojemu žive ljudi i rađaju djecu, te ih tamo i odgajaju. Pošto je nisko ta Vukojebina, na radiju se ne može uhvatiti ništa osim radio Bjelovara i lokalnog Krugovala. A ja vam ne znam reći koji je od tih radija gori. Ma dobro, ruku na srce, Krugoval bi u tom natjecanju pobijedio. Na Kugovalu oko srijede već počnu čestitke za viknd vjenčanja. Kuma kumi, mlaoženja mladenki, prija svekru, prijateljice mladoj, baka unuku... uglavnom, sve kombinacije se isprepetu do vikenda. Repertoar: Sijem žito, raste grahorica, udaje se mlada djevojčica, Plači brezo bijela i ja ću za tobom, otišla je Danijela nije rekla zbogom.

Dok nisam poznavala Vukojebinu, Krugoval i sve nedaće koje su mi se desile vezano uz njih, jedini kontakt s tim pjesmama je bio zbog Noćne more. Čak sam bila uvjerena da je pjesmu- Otišla je Danijela, izmislio sam Cezar i to mi je bilo logično. Mislim, da netko poput njega napiše takvo nešto. Nisam ni pomišljala da bi ljudima palo na pamet naručiti takvu pjesmu na radiju. I pljunuti 10 kuna za nju!

U mom uredu se slušao radio Bjelovar. Mislili smo- manja šteta. Al vraga!

Sa zaprepaštenjem sam danas kad je mama slučajno okrenula na tu stanicu shvatila da ja znam riječi  pjesama koje taj radio pušta. Ja nemam pojma koje su to pjesme, tko to pjeva, tko to piše, tko to sluša. Al ja ih znam!

I zato sam zabrinuta. Za sebe i svoj zdravi razum. Još mi samo treba da mi se narodnjaci počnu sviđati. Onda mi slobodno giljotinirajte uši. Neću se bunit.

Malo sam izbačena iz kolosijeka. Unatrag godinu dana sam ja bila Ona koja neprestano cvili o svom omraženom poslu, o svom omraženom životu u Vukojebini. Sad sam se odselila. Stvari pokupila. Zaostale račune poplaćala. I sad se nemam na šta žalit. Moj identitet koji se oblikovao nevoljenom životnom situacijom je izgubljen. Nepovratno. I sad  opet trebam graditi, do tad ću bit prazna.

Možda mama ubrza stvari, uskoro će joj naime početi oni dani u mjesecu. A onda će se mama početi žaliti. Žaljenje će prerasti u živčanost. Živčanost će prerasti u svađu. Svađa će prerasti u moju tugu. Moja tuga u žaljenje. I sve će bit po starom.

Zaboravili smo ju zato što je postala mama. Sad valjda doji, pa ne stigne hvatat svog novopečenog muža za pimpek na balkonu. Mjenjala je identitet toliko previše da o njoj više ne možemo govorit kao o jednoj osobi. U početku bijaše dobra Britney. Nevina i sve to. Al mahala je bokovima ne baš nevino i zbunjivala cijelo čovječanstvo time. Onda se počelo pričat da se mala sexala. Njen odgovor je bio promjena imidža u vamp ženu. Jedva smo se privikli na to, kad ona postade udana žena i majka. I usadila pitanje cjelome svijetu negdje u pozadinu mozga- Tko je Britney zapravo? Možda podvojena ličnost? Možda više osoba s glupavom facom tipične Američke navijačice? Možda je ona cijeli tim? Možda je cijeli tim ona?

Da, postavljala nam je toliko pitanja svih tih godina. I pokraj tolikih pitanja i neshvatljivih, skoro mističnih, osobina jedno pitanje nikad nije postavljeno! Možda nas zbunilo njeno mahanje bokovima, možda nas zbunio njezin nabildani trbuh, možda nas zbunila njena zbunjenost samom sobom i svojim identitetom.

Preselila sam se doma. To ne znači da sam robu iz Vukojebskog ormara preselila u svoj stari ormar u svojoj staroj sobi, da sam osposobila svoj stari krevetac, ne ne.. to vam znači da sam jučer ukrala kompjuter iz stana u Vukojebini i preselila ga u dnevnu sobu kuće roditeljske u Home- townu. Ukrala? Jučerašnji događaji bi svakako upućivali na to, jedino što kvari cijeli dojam je činjenica da je kompjuter moj. Naime, jučer sam pozvala kumića na kavu.

Prilikom potrage dobrog birca (bio je umoran od posla, pa je njegov uvijet bio da prostor bude zamračen, moj uvijet, zbog slabog sluha je bio da nije glasna muzika) rekoh: Joj, što mi fali moj komp!

Kumić: A gdje ti je?

Ja: u Vukojebini... L

Kumić: Pa šta ne odeš po njega?

Ja: Uzela sam bolovanje, ko fol me boli kičma, pa ak me netko vidi da nosim komp najebat ću

Kumić: Jel imaš benzina?

Ja: Baka mi dala danas 100 kn....

Kumić: Onda šuteti, ti voziš, ja nosim, poslije i na kavu stignemo

I tako se mi neplaniramo uputismo u Vukojebinu, popeli se u stan, otspojili žice, komp pod ruku i nazad u Home-town. Na kavu nismo otišli. Al zato je komp opet kraj mene. Jedini problem je što mamu živcira zvuk tipkovnice, pa ne pišem...do sad. Više nisam mogla izdržat. Ko ju....

A zašto sam na bolovanju? Zato što sam odlučila da ću ovaj minuli ponedeljak dat otkaz! Konačno! Al mudra mama je predložila da uzmem bolovanje. Nek još malo love pljunu moji škrti šefovi. Mama zna! A ja slušam svoju mamu. Sad kradem firmi pare. I kuvam ručkove roditeljima. Roditelji papaju. Ja nisam u firmi, mada sam još službeno njihov zaposlenik. Vuk sit, ovce na broju.

Čekam da me zovu iz Zagreba. Naime, zadnji razgovor je začuđujuće prošao odlično. Ispitivala nas cura koju znam, iz Home-towna. Srela sam ju u subotu u gradu, rekla mi da sam dobro prošla. Čekam da me zovu na generalni razgovor. Ali bez obzira na novi posao, odluka je pala da dajem otkaz. Vjerovatno već u ponedeljak, jer tada bolovanje ističe.

Mama je već živčana, ometam ju u slušanju Milićevih pošalica tipkanjem. Zato.... konec, di end, za danas.....

Desilo se! Pozvana sam sutra na razgovor! jeeee! Dešava se, dešava se...

Dvije čudnosti se desile. Prva čudnost: sinoć sam nakon tko zna koliko vremena odlučila pomoliti! Da me pozovu na razgovor. I poziv danas. Netko je brz tamo gore :)

Druga čudnost: frend i ja bili danas nakon posla na kavi. Pijemo mi tako kaficu i blebećemo, a za stolom do nas srednjoškolci loču žestice. Kaže meni frend- ne budimo papci, pa zarundajmo i mi jednu. Stigao uskoro dupli pelin za naš stol. Red je da se kucne. Kucnuli se mi i odradili zdravicu u moju korist- da me već pozove netko iz Zagreba na razgovor. Nagnemo i telefon zazvoni- Jel bi ja došla sutra u 11 u na razgovor!

Pa sad nek si ja mislim! Jel za to zaslužna molitva il pelin? Slučajnost dakako nije!

Ak ništ drugo od sad samo pelin pijem

dodatni unos:

Opa, danas je Dora, na icqu nema nikog, valjda svi gledaju. Hahahah! Znam da ću zažalit, al i ja ovu pišariju ne mogu propustit.

Jedino se bojim da će me bit toliko sram zbog njih, kad već njih nije, da mi neće bit ni smiješno....